Pamela anderson seks lutka

Bilješke autora:

Do ove točke, svaki znanstveni detalj bio je temeljito istražen i uključen kao činjenica. Postoji nekoliko mjesta u ovom poglavlju gdje koristim, kako da kažem, "autorov prerogativ" da unaprijedim zaplet na način na koji se dogodio u mojim mislima.

Bilo je zabavno napisati ovo poglavlje. Nadam se da ćete uživati ​​čitajući ga onoliko koliko sam ja uživao stvarajući ga.

Još jednom, veliko hvala Gaju Petroniju. Pomogao mi je uhvatiti nekoliko očiglednih rupa u zapletu. On je također pomogao, još jednom, ulaštiti sve grube rubove koje sam možda ostavio iza sebe. Napravio sam neke izmjene nakon njegovog uređivanja, pa preuzimam odgovornost za eventualne preostale pogreške.

*****

Poglavlje 8

"Ajde stari, diži guzicu!" jedan od agenata FBI-a vikao je na mene, grubo povlačeći lisice. Malo je reći da sam bio šokiran. Ne, bio sam zbunjen da ne mogu razumno razmišljati. Jedino o čemu sam zapravo mogao razmišljati bilo je kucanje koje sam čuo iz motora mog Explorera i Kat. Gdje je bila. Je li bila sigurna. Barem bi se držala podalje od kandži McMahonovih. Više je nisam mogao čuti, pa su je sigurno ili unijeli unutra ili u drugo vozilo.

"Gdje je ona?" Napokon sam graknuo.

"Kao kurac rekli bismo ti!" oglasio se drugi agent. "Možete li vjerovati ovom tipu. Otima damu i odmah je vraća."

"Da, koji kreten." Agenti su razgovarali kao da me uopće nema, ponašali su se kao da sam ista vrsta "počinitelja" kakvih se vidi u TV emisijama. Ali što sam mogao reći?

– Nisam je ja oteo. Pokušao sam protestirati. "Pokupio sam je s."

"Začepi, seronjo. Ne zaboravi ništa što kažeš može i HOĆE biti upotrijebljeno protiv tebe." Navodni vrtlar, onaj koji je nosio tropsku košulju, došao je sprijeda, sučelice meni. "Radi Besplatna priča o seksu djeda ti kažemo, surađuj s nama i stvari će ići glatko. Ne želiš vidjeti što će se dogoditi ako se opireš." Ledenost u njegovu glasu izazvala mi jezu niz kralježnicu, goru od putovanja bez kaputa. do Helenina auta dok sam bio s Kat. Kat.je li se to stvarno dogodilo prije samo 4 dana. A sada ovo. Što se dovraga događalo?

— Idemo, momci. Grupa je slijedila njihov primjer, naguravši se u kombi koji nije bio ondje prije nekoliko trenutaka. Pokušao sam pogledati uokolo kako bih uočio Kat, ali nisam je mogao vidjeti, pa čak ni čuti. Samo sam se nadao da je dobro. Zvučala je tako bolno i povrijeđeno. U mislima sam još uvijek mogao čuti njezin glas kako doziva moje ime.

Dok su me grubo gurali u kombi, drugi mi je agent pričvrstio lisice za sidro u podu, a drugi je agent koristio plastičnu vezicu da mi pričvrsti stopala. Kamo smo išli odavde. Zamišljao sam da će me odvesti u neku neoznačenu zgradu i ispitivati, ili baciti u neku ćeliju na neko vrijeme. Barem su tako radili na televiziji i u filmovima. Ali onda mi je crna vreća odjednom prešla preko glave. Nisam to očekivao. Bio je i gust, moj dah je odmah zagrijao unutrašnjost. Bilo mi je teže disati. A kombi je bio jebeno vruć. Nije pomoglo što sam još uvijek imao na sebi hlače za snijeg i čizme, ali barem sam skinuo gornje slojeve, ostavivši samo majicu.

"Gecko, gdje ćemo opet?" Čuo sam glas iz prednjeg dijela kombija.

"Jebote, Dingo, sljedeći put pazi!" Jedan od momaka s moje desne strane praktički je vrisnuo. Taj isti ledeni glas, sada ispunjen bijesom, natjerao me da zadrhtim. "Drop point R-Four-Two-Two. Pitaj ponovno i osobno ću te upucati." Točka spuštanja. Što je to značilo. I je li se šalio ili je bio ozbiljan. Nisam imao pojma kako su agenti FBI-a zapravo razgovarali, ali ovo je zvučalo, ne znam, nekako "otkačeno". Osjetio sam kako kombi tetura naprijed, ubrzano dobivajući brzinu. Svaki okret i udarac bolno su povlačili moje ruke s lisicama. U jednom trenutku došlo je do tako naglog zaokreta da mi je glava bila bačena u koljeno agenta. On me zatim, zauzvrat, šutnuo.Je li se ovako postupalo s kriminalcima iza Seks crne žene s bijelim muškarcem A što je s činjenicom da sam nevin. Možda bi Kat to objasnila ostalim dečkima i cijeli ovaj nesporazum bi nestao, i mogli bismo ponovno biti zajedno. Nisam mogao vjerovati koliko mi već nedostaje. Pokušao sam zamisliti koliko je vremena prošlo otkako sam stao na prilaz njezinim roditeljima i agenti su nas nagrnuli sa svih strana. Mislim da je bilo oko 16 ili 17 sati, a sunce je upravo zalazilo. Nisam mogao ni pogoditi koliko je sada sati, pa čak ni izmjeriti koliko sam dugo bio u stražnjem dijelu ovog kombija.

Bilo je tiho, osim buke s ceste. Nitko nije ništa rekao. Bilo je nekoliko laganih kašlja, ali nijedna riječ nije razmijenjena otkako je Gecko prijetio vozaču, Dingu. Kakva čudna imena. Gecka sam razumio, ali Dingo. Nije li to bio australski pas. Osim ako agent nije bio iz Australije. ali njegov glas je zvučao poput ljudi oko kojih sam odrastao - vrlo jednostavno. Činilo se da vrijeme teče, a ja sam postajao sve zabrinutiji što je kombi duže putovao. Sad je išao ravno velikom brzinom, sugerirajući da smo na autocesti ili međudržavnoj cesti. Gdje su me vodili. Počeo sam brojati neravnine koje sam osjetio na cesti. Činilo se da dolaze svake sekunde ili tako nešto, poput pukotine ili dijela ceste u pravilnim razmacima. Nisam bila sigurna što to znači, ali nastavila sam brojati. Ionako je to bila jedina stvar na koju sam se mogao usredotočiti.

Brojao sam neko vrijeme, prešao sam preko 500 kad sam osjetio da kombi samo malo mijenja kurs, dok sam se sada naginjao naprijed. Osjećao se kao offframp. To se činilo točnim jer je kombi usporio i gotovo se zaustavio prije nego što je oštro skrenuo. Bio sam u pravu, bili smo na nekakvoj autocesti s ograničenim pristupom. Kombi je nastavio malo sporijim tempom nego prije. Ovaj put nije bilo neravnina ili pukotina za brojanje, pa sam pustio misli da odlutaju natrag na Kat i naše vrijeme provedeno zajedno.Sjetio sam se kako mi je ispričala svoju priču o tome kako je oteta - prvo kratko u zalogajnici, a zatim detaljnije u kolibi. I odjednom kao da je zvono zazvonilo u mojoj glavi. Shvatio sam da govorim prije nego što sam se uspio zaustaviti.

"Izvješća govore da ju je otelo više muškaraca." Sranje, govorio sam. Nisam li trebao. Ali to je bio hitan detalj za koji sam smatrao da bi me mogao osloboditi, čak i djelomično.

Bio sam na svojoj strani prije nego što sam uopće shvatio što me snašlo. Bolovi su mi izbijali s obje strane glave - jednom stranom od udarca u pod kombija, drugom od bogzna čega što me udarilo.

"Jesi li ti retardiran ili nešto?" Progovorio je isti glas, onaj kojeg je vozač nazvao Gecko. "Koji dio 'Šuti!' zar ne razumiješ?"

"Gecko, ohladi, rekao je živ i neozlijeđen." Glas je rekao negdje iznad moje glave. Ovaj je glas bio tih, opušten, ali zvučao je autoritativno. U glavi mi je pulsiralo, ali barem sam još uvijek mogao čuti i razumjeti što se govori. Glas je rekao 'on'. O kome je govorio. Nadređeni ili nadređeni ili tako nešto?

Čuo sam podrugljiv zvuk s mjesta gdje sam mislio da je Gecko. "Ti si jedan sretan kučkin sin, da ti to kažem, prijatelju", nakon čega je uslijedio smijeh. "Bilo tko drugi i već biste bili mrtvi."

Što. Mrtav. Je li FBI to radio ljudima. Prije nego što sam mogao dalje razmišljati o tome, kombi se zaustavio. Osjetio sam kako su mi ruke otkačene od poda. Ruke su me uhvatile oko Rip stop najlon lagan i stopala, podižući me s poda kombija i van na zrak. Prvo što sam primijetio bila je temperatura zraka. Očekivao sam da će biti blaže, ali činilo mi se hladno. Također sam primijetio nedostatak bilo kakvog zvuka osim nekoliko cvrčaka. Nosili su me nekoliko sekundi prije nego što su me grubo bacili na tlo. Kako su mi ruke bile vezane na leđima, a vreća mi je i dalje visila oko glave, nisam mogao prepoznati teren, da li zemlja, trava, beton ili nešto treće.

"Ovo je dogovor, prijatelju: posrećilo ti se.Upravo ste se našli na krivom mjestu u krivo vrijeme. Poslušajte ovo nakon što se povučemo. Učini što kaže, i više nas nikada nećeš vidjeti ni čuti," rekao mi je Low-And-In-Control. Osjetio sam kako mi je nešto tvrdo i teško palo na leđa, točno iznad ruku s lisicama. "Ali učini bilo što nagli pokreti prije nego što čujete da odlazimo i ustrijelit ćemo vas. Zbogom, gospodine Goodman." Manšete su otključane i skinute s mojih bolnih zapešća. Učinio sam kako su rekli i ostao nepomičan koliko sam mogao. Zvukovi stopala koja su se udaljavala od mene, vrata koja su se zatvarala i kombija koji se ljuštio bili su samo stvari koje sam mogao čuti.

Ležao sam i čekao, činilo mi se cijelu vječnost, sve dok više nisam mogao čuti kombi. Polako sam podigao svoje bolne ruke kako bih se odgurnuo od tla, osjećajući kako mi tvrdi, teški predmet klizi s leđa. Skinuo sam vrećicu s glave, ali mogao sam je i ostaviti na mjestu. Bilo je mračno, gotovo mrkli mrak. Praktično se ništa nije vidjelo ispred mene. U daljini, na horizontu, vidio sam sjaj nekog grada. Nadao sam se da je Phoenix. Ali, budući da nisam znao koliko su me dugo vozili, mogao je biti Tucson. Sumnjao sam da je to Flagstaff, budući da nisam osjetio značajnije promjene visine, iako zapravo više nisam bio siguran, pogotovo jer je zrak bio tako hladan. Sjećam se da su kao dijete neke od okolnih pustinja noću i tijekom zimskih mjeseci bile ledene do kostiju.

Sjetivši se stvari koja mi je pala na leđa, tražio sam oko sebe gdje je. Pronašavši ga, petljao sam po njemu, pokušavajući shvatiti što bi to moglo biti. Tip je rekao da to poslušam. Bio je otprilike kvadratnog oblika, možda 8 ili 9 inča s jedne strane. Osjetio sam neku vrstu šavova ili rascjepa duž strana. Dok sam ga još malo pipao, sinulo mi je: držim prijenosni DVD player, slično onaj koji smo Kat i ja kupili za reprodukciju filmova. Pronašao sam zasun i otvorio ga, pritisnuvši gumb za koji sam pretpostavio da je prekidač za napajanje.

Kad se zaslon Prava tinejdžerska priča, u kutu se pojavio mali bijeli trokut, a zaslon je izblijedio iz crne u sliku starijeg čovjeka koji sjedi za stolom, s knjigama iza sebe. Gledajući ga u oči, osjetila sam užas. Počeo je govoriti, tonom koji je bio jednako zastrašujući i zapovjednički.

"Pozdrav, gospodine Goodman. Zovem se Edmond McMahon. Pretpostavljam, budući da ste neko vrijeme bili u blizini gospođice White, možda ste čuli ponešto o mojoj obitelji - uglavnom, pretpostavljam, o mojim unucima, Jasmine i Jasper. O mom sinu, Stanleyju, vjerojatno niste puno čuli, budući da se želio iskupiti s obitelji White. Nije imao kralježnicu. Ta bijela kopilad uvijek su išla po svome, a ipak su izgledala plemenito, zakoniti ljudi cijelo vrijeme." Edmond je udario šakom po stolu. "Oni nemaju pojma o vođenju posla. Naravno, Doug je izgradio prilično veliku tvrtku. Ali usput mu je sve dano. Ti su poslovi već bili pokrenuti kad ih je dobio. Nije Nije morao strugati i štipati. Nije se morao boriti da spoji kraj s krajem. Ne." Počeo se smijuljiti. "Moj poslovanje, moj carstvo - ovako vodite stvari; uredan, učinkovit, isplativ i produktivan.

"Gospodine Goodman. Paule, imaš sreće, sine. U normalnim okolnostima, da je netko došao zabadati nos tamo gdje mu nije mjesto, sada ne bi disao. Uredan, učinkovit, ekonomičan i produktivan. Ali ti, ti si napisao te proklete radove - radove o kontroli klime koji su se počeli pojavljivati ​​u znanstvenim časopisima. Bio sam u blizini. Znam kako to ide. Neki mladunski reporter na dan sporih vijesti dočepa se tih časopisačita vaše članke, zaključuje dovoljno iz sažetaka da vidi nešto vrijedno vijesti. Ubrzo se priče počinju pojavljivati ​​u popularnom tisku, takozvanim Main Stream medijima. Dobivate svoju svemoguću doktorsku diplomu, nađete se na krugu predavanja i svi se Chicken Littlesi ponovno uzburkaju.A to je loše za moj posao. Želio bih dati da te ubiju, svaki dio tvog tijela ostaviti negdje zakopan u snijegu - to bi bilo ironično, zar ne, Paul?" Od njegova Goli muškarci veliki, čak i kroz zaslon, ledila mi se krv u žilama. Čovjek izgledao kao da ima 70 ili 80 godina, ali je tako ledeno zurio u njega da sam se počeo tresti. Nisam mislio ni da je hladnoća od koje drhtim. Video se nastavio, prikazujući Edmonda koji se smiješi.

"Baš bih volio da te komad po komad pokopaju u snijegu. Ali, s obzirom na to da si napisao što imaš, svaki nesretan kraj tvog života vjerojatno bi pobudio pogrešne sumnje i natjerao vlasti da njuškaju uokolo, posebno budući da ste imali kontakt s gospođicom White. To bi bilo krajnje nepoželjno. Dakle. možete živjeti." Nagnuo se naprijed. "Ali obećavam ti ovo: ako se samo na bilo koji način pojaviš u mom poslu - zabadaš nos u obiteljske poslove Whiteovih, petljaš se okolo s tom malom kučkom ili se zajebavaš s bilo čim što sam iole povezan, možete smatrati da je vaš jadni mali život na kraju, zajedno sa svojom obitelji, prijateljima, suradnicima. Pa, siguran sam da možete shvatiti sliku." Zahihotao se, bolje rečeno zakikotao, odvratan, zao zvuk. "Ali ako ne znaš. dopusti da ti Terapeut koliko znam."

Zaslon je postao crn s bijelim riječima koje su se pomicale. Prvo su bila imena mojih roditelja, njihova adresa i telefonski brojevi, ono što je izgledalo kao njihovi brojevi socijalnog osiguranja. Kako je ovaj tip došao do takve informacije. Slijedile su moje tete i stričevi, moji rođaci i njihova djeca, pa moj cimer, njegova djevojka, moji profesori. Poželudac mi se ukiselio. Popis se nastavljao i nastavljao, imena za koja sam shvatio da nisam bio u kontaktu jako dugo, ali tu su, unatoč tome. Kad sam mislio da više ne mogu izdržati, na ekranu se vratio Edmond, s njegovim jezivim, nasmiješenim smiješkom.

"Dakle, Paul. jesam li bio jasan. Reći ću to jasnije za tebe. OSTANI. JEBENO. VAN. MOJEG.POSAO!" Šakom je lupao po stolu pri svakoj riječi. Lice mu je bilo crveno, vena mu je iskočila točno iznad oka. Nakratko sam se zapitala bi li mogao dobiti srčani udar ili nešto slično, ponašajući se tako. Ali njegova poenta je bila jasna. I on prestrašio me, prestrašio me do usranja i upišanja, nastavio je nakon što je duboko udahnuo i obrisao čelo rupčićem.

"Jedino ime koje sam izostavio s popisa je gospođica Katherine White. Sačuvao sam je za kraj. Ako nastaviš petljati po mom poslu, ona će imati poseban tretman. Govorim o mučenju, Paule - vrsti mučenja to tjera ljude da mole za smrt. Neću elaborirati jer sam siguran da biste mogli zamisliti." Pročistio je grlo. "Najbolji dio je što mogu učiniti da izgleda kao da si ti to napravio." Izvukao je mali uređaj i pritisnuo gumb na njemu. Čula sam Katin glas. ~Tata. nisam u redu. stvarno. ozlijeđen. vidio me na rubu ceste. kako jašem. imao. sam. zarobljen zbog toga dugo. reci. mama. bok.~ Isključio je uređaj. Kako je, dovraga, to učinio. Bila je to intenzivna manipulacija glasom. To bi vjerojatno objasnilo zašto je znao, ili barem sumnjao, da se ona vraća. Mora da je prisluškivao telefon njezina oca.

"Sada si u pustinji, Paul. I ako želiš preživjeti, predlažem da pažljivo slušaš. Ustani. Sada." Učinio sam upravo to, ustajući, i dalje držeći igrača. "Hodaj prema blistavom horizontu." Opet sam slijedio njegove naredbe. Sada sam sumnjao u trik, jer sam bio prilično siguran da me namjeravao ubiti ili ozlijediti, ne bih držao ovaj video. "Hodaj ravno 50 metara. Naći ćeš svoje vozilo koje te čeka, sve što si još imao unutra. Zapamti, Paul, ja znam kako pronaći tebe i sve tvoje voljene. Kontaktiraj policiju u vezi ovoga ili FBI. ." Povukao je prst preko grla. "I nemojte ni razmišljati o prikazivanju ovog videa. Zapravo, preporučio bih vam da bacite ovaj igrač što dalje iza sebe i trčite prema sjaju.Osim ako ne volite komadiće plastike ugrađene u vašu kožu. Imate 10 sekundi." Igrač je pocrnio, ogromno zeleno 10 na ekranu. Pretvorio se u 9 i pretpostavio sam da se ovaj tip ne šali. Okrenuo sam se, zatvorio poklopac i bacio igraču kao da je disknadajući se da je otišao dovoljno daleko. Okrenuo sam se prema sjaju i počeo trčati što sam brže mogao, pokušavajući brojati u glavi. Kad sam mislio da je vrijeme isteklo, dvije stvari su se dogodile odjednom; iza sebe sam čuo i osjetio sam snažniju eksploziju nego što sam mislio da je moguće iz tog sićušnog DVD playera, i pronašao sam svoj Explorer, trčeći u njega punim nogama.

Znao sam da sam omamljen. Ležeći na zemlji, zureći u zvjezdano nebo, pitao sam se što je uzrokovalo vrtoglavicu. Polako sam zabacio glavu unatrag, pokušavajući vidjeti bilo kakav znak eksplozije. Mislim da sam možda očekivao vatreni plamen, zaostali plameni krater, bilo što osim crnila koje sam vidio. Polako sam ustao, oslanjajući se na svoj Explorer kao oslonac. Prokletstvo, to je boljelo. Kad mi se um vratio u fokus, moje iskustvo u Samo tinejdžerske priča reklo mi je da bilo kakva vrsta eksploziva, s obzirom na veličinu tog DVD playera, ne bi izazvala kaos kakav sam zamišljao. Pripisao sam to svojim istrošenim živcima.

Dakle, nisam bio uhićen, nisam bio optužen za otmicu. To bi bio poželjniji ishod, koliko sam ja mislio. Kat bi svjedočila i skinula moje ime, a mi.

Kat. Jebote, taj gad mora da je ima. Ali što sam mogao učiniti u vezi s tim. Kad bih se obratio vlastima, čak i FBI-u, jasno je rekao da će se osvetiti. Nisam to želio nikome, a ponajviše ne Kat. Ali nisam je mogao samo tako ostaviti u kandžama tako odvratnog, uvrnutog čovjeka. Jednu sam stvar znao sigurno: morao sam shvatiti gdje sam dovraga sada.

Ušao sam u svoj Explorer, odmah potraživši svoj telefon. Obično sam ga spremio u bočni džep dok sam se bilo gdje vozio. Uzdahnula sam od olakšanja, vidjevši da je još uvijek tu.Sjetivši se Katinih riječi da je već stavila svoje podatke za kontakt u moj telefon, pretražio sam popis Sobe tinejdžerske spavaće sobe tinejdžerski krevet. Pronašavši njezino ime, otvorio sam ga samo da se uvjerim. U brojevnom retku, umjesto njezinih znamenki, ispisane su riječi 'NICE TRY BUDDY'. Pa, to je bilo sranje. Nije da bi joj vjerojatno dali telefon. Ili da ga je uopće imala od početka, budući da je nisam odvezao do njezina auta gdje je rekla da je ostavila svoje stvari.

To je to. Mogao sam pogledati tamo, pokušati pronaći gdje je parkirala, vidjeti je li još uvijek tamo. Napregao sam pamćenje, očajnički se pokušavajući sjetiti je li mi rekla neke pojedinosti o otmici, bilo kakve podatke o svom automobilu, lokaciji, imenu restorana. Uzdahnuo sam. Ionako ne bi bilo važno. Policija bi pokušala pročešljati područje u potrazi za detaljima, vjerojatno zaplijenivši automobil kao dokaz. A čak ni tada, nije bilo jamstva koliko je Edmond McMahon imao bijes koji izaziva dlaku. Bi li postupio u skladu s prijetnjom ako odem potražiti njezine podatke. Vjerojatno - zvučao je kao da ima kontrolu, informacije i sposobnost natjerati druge da obave prljavi posao umjesto njega.

Udario sam šakom u volan. Znam da nije ništa pomoglo, ali bio sam na granici frustracije. Odlučila sam nazvati roditelje i reći im da sam dobro. Očekivali su me, opet. Izvukao sam njihovu kontakt sliku i pritisnuo brojčanik.

"Zdravo?" Tatin glas se javio nakon prvog zvona. Sheesh, je li tata ovih dana samo čekao kraj telefona?

"Hej tata, opet sam ja."

"Paul, jesi li dobro. Zabrinuli smo se za tebe. Kasniš." Barem je tata, a ne mama vikala kao što je običavala.

"Da. ja, uh. pa opet sam upao u probleme i vjerojatno ćemo noćas morati ostati u motelu." Iznenadila sam se kako mi je lako ta laž došla na usta. Osjećao sam se loše, ali nisam želio svoje roditelje uplitati u kakvo god sranje na koje sam upravo naletio.

"Dan zahvalnosti je za samo nekoliko dana. Hoćeš li uspjeti?"

– Dat ću sve od sebe, tata. Nisam bio siguran hoću li uspjeti ili kako će to ispasti.

"U redu, sine. Volimo te. Čuvaj se i obavijesti nas ako se nešto dogodi."

"Dobro, i ja tebe volim, tata. Reci mami da i ja nju volim." Pitao sam se, da sam se uključio, bih li uopće mogao ponovno vidjeti svoje roditelje. Ili bilo tko. Otresao sam se te pomisli.