Učiteljica zrelih godina i čarapa

"Jesi li dobro čovječe?"

Deke je pogledao JB-ja. Dugo se nisu vidjeli, ali JB je i dalje izgledao baš kao i uvijek, spreman na probleme i u bijegu od policije i nekoliko očeva. Deke nije mogao a da se malo ne nasmiješi, propustio je škampe. Njihov ponovni susret nije bio izgrađen oko situacije koju bi on ikada želio, ali u svom srcu, oduvijek je mislio da će to biti situacija s kojom će se morati suočiti kada se vrati kući. U bolnici s jednim od njih, u zatvorskoj sobi za posjete ili na groblju. On i njegovi prijatelji u mladosti nisu bili najpažljiviji građani niti su se pridržavali zakona.

"Da, čovječe, pretpostavljam. Osim što dođem kući, vidim prijatelja, odem uzeti nešto što sam ostavio u njegovom stanu, a njega upucaju. Osim toga da, dobro mi ide."

JB je zurio u Dekea, a čak je i Deke mogao primijetiti kako su mu oči bile tvrde od sumnje i bijesa na bivšeg prijatelja.

"Malo je čudno Deacone, iznenada se vraćaš u grad i magično si tamo kad Otisa upuca neki propalica. Vjerovali smo ti prije mnogo vremena, ali to je bilo tada, a ovo je sada. Sada smo moj najbolji prijatelj je ubijen, a ti si se pojavio nakon nekoliko godina, i to puno manje godina nego što si rekao da ćeš otići u vojsku."

Deke je na trenutak pogledao JB-ja. Dakle, to je bio rezultat. Što se tiče JB-a, on je bio osumnjičen. Zajebi to sranje. Deke je skočio sa stolca, zaboravljajući da još uvijek nije ispravno popravio svoju protetičku nogu. Noga se zgužvala i Deke je počeo padati, samo da bi ga JB uhvatio. Sjedajući natrag, Deke je počeo psovati ispod glasa dok je počeo podizati nogavicu hlača.

"Prokleto jebeno govno, jebena lažna jebena noga."

JB je samo zurio. To bi definitivno objasnilo zašto se Deacon vratio kući puno ranije od svojih prvobitnih pet godina. Jebote, kako izgleda, nije imao puno nogu ispod koljena. Možda 3 inča, ali ne puno više od toga.Njegova lažna noga bila je jedna od otmjenijih ponuda, ona koja bi podržavala trčanje i hodanje. Znao je da će postaviti glupo pitanje, ali svejedno ga je morao postaviti.

"Kako se to dogodilo?"

Deke si nije mogao pomoći.

"Odlučili smo da ćemo radije ostati prijatelji pa se moja potkoljenica vratila svojim roditeljima."

"Jebeni pametnjakoviću."

Deke se malo nasmiješio. Još uvijek je bio prilično ljut zbog onoga što je JB rekao, ali to je bilo nešto preko čega će morati prijeći.

"Čovjek iz IED-a. Mali auto s četvora vrata na strani ceste koji je odlučio eksplodirati pokraj mojih vrata na Hummeru učinio je to umjesto mene. Moja druga tura je završila čim sam se probudio i rekli su da mi nema noge. Oštećenje živaca i kostiju bilo je preveliko da bi se noga ikada mogla oporaviti, pa su ga morali uzeti. Dobio sam ovo sjajno govno, avionsku kartu, ljubičasto srce za ranjavanje i poslan kući. Sada sam ovdjesjediti u ovoj bolnici kao još jedna osoba koju smatram prijateljem koja vjerojatno umire od upucavanja."

"Oprosti što sam to rekao, čovječe. Samo šizim."

"Ne, u redu je, čovječe. Meni bi se to činilo sjebanim, pa znam odakle dolaziš. Još uvijek boli, ali znaš?"

Jb i Deke sjedili su u sobi u polu-udobnoj tišini. JB je imao pitanja za Dekea, ali on ih nije namjeravao postaviti. Nije znao kako bi se osjećao u vezi s odgovorima ili može li podnijeti bilo kakve priče koje bi Deke mogao ispričati. JB zapravo nije želio pokušavati spojiti onoga što je možda vojni ubojica sa svojim šašavim prijateljem koji je slušao Mucka Stickyja dok su odrastali. Njih su dvoje sjedili u polu-udobnoj tišini nekoliko minuta.

Deke je pogledao da vidi zašto je JB prestao s ispitivanjem i gotovo se nasmijao. JB-jeva glava bila je zabačena unatrag; otvorio usta i počeo lagano hrkati. Svima im je bilo teško, pa je JB-u očigledno trebao san. Deke je znao što mu treba i otišao je iz čekaonice tražeći bolničku kapelicu.

Dok je ulazio u kapelu, kimnuo je drugoj osobi koja je sjedila u jednoj od klupa, otišao do druge i sjeo. Deke je oduvijek volio vidjeti gdje se nalazi i pokušati to upamtiti iz nekog razloga, pa je pogledao po kapelici, po prigušenoj rasvjeti, hrastovim klupama bogatim mrljama i lakom te srebrnom i zlatnom križu. Posegnuvši rukom u košulju, Deke je skinuo jednostavno raspelo od drveta i kositra koje je nosio od svoje 13. godine i počeo se moliti.

Deacon je odgojen u izrazito bezbrižnoj obitelji. Naravno, da ste pitali njegova oca, vjerovali su u Boga i Isusa, osobito u vrijeme kad su crkve dijelile besplatnu hranu ili odjeću za Dekea ili njegova tri brata. Dekeova majka bila je tvrdokorna katolkinja sve dok nije poginula u prometnoj nesreći zajedno s Dekeova dva mlađa brata kad je Deacon imao 12 godina. Roman, najstariji od dječaka, odlučio je da je najbolji način zarade prodaja droge kako bi uzdržavao svoju brat i sada otac alkoholičar. Roman je pogriješio pokušavajući prodati crack čovjeku koji nije bio narkoman, on je bio tajni policijski službenik. U tom su trenutku ostali samo Deacon i njegov otac, koji uopće nije bio otac. Preostalo mu je samo jedno mjesto na koje se mogao okrenuti u mislima, a Deacon se okrenuo Bogu, slijedeći majčine vjerske stope.

Susret s Otisom i JB-jem nije ga skrenuo s puta, iako su kao tinejdžeri mnogo griješili, a on je zbog toga požalio. Kad je Roman pušten iz zatvora samo da bi bio uhićen zbog kršenja uvjetne kazne kada je Deke imao 17 godina, odlučio je da će pobjeći od tog života. Prijaviti se u vojsku Sjedinjenih Država bio je njegov odabrani način da se izvuče. Njegova mu je vjera pomogla kroz vrijeme provedeno u pješčaniku, a pomogla mu je i kroz gubitak noge. Znao je da nije isti, ali je također znao da ga njegova vjera u Isusa može izvući kroz sve.

Dok je ustao, čovjek koji je sjedio u drugoj klupi sjeo je pokraj njega i zgrabio ga za ruku.Deke je hladnokrvno pogledao čovjeka, pitajući se kako će ovo proći. Nije želio otići od fanatika, niti je doista želio da ga ovaj tip pokuša opljačkati u kapelici. Gledajući tog čovjeka, činilo se da je u kasnim 80-ima, bijele kose, blijede puti i iscrpljen poput pacijenta s rakom, što s obzirom na to gdje su bili, možda i nije daleko od istine. Njegove oči bile su ono što je odbacilo svaku pretpostavku o njegovoj dobi. Dok je njegovo lice izgledalo kasnih 80-ih, oči su mu izgledale bezvremenski, ali mlado. Bili su ispunjeni velikim suosjećanjem i velikom glađu za životom.

"Polako vojniče. Neću te povrijediti. Samo želim razgovarati."

Deke je pogledao čovjeka. Vojnik je bio prilično dobar pogodak, ali bilo je znakova koji su upućivali na to. Deke je još uvijek bio ošišan, nosio je ARMY košulju i još uvijek je nosio svoje oznake koje su mu visile s vanjske strane košulje.

"Onda pričaj, ali prvo mi pusti ruku. Ne volim da me ljudi zgrabe."

Čovjek se nasmijao i pustio ruku. Protegnuvši se unatrag, promatrao je Dekea poput nekoga koga namjerava kupiti. Deke se napeo, nije baš uživao u svoj toj pažnji i želio je da čovjek izgovori svoje, a zatim da se makne od njega.

"Vidio sam pogled u tvojim očima tisuću puta, djeco. Imaj Glamurozni seks ljubavni život u Svemogućeg i imaj vjere u sebe. To će biti sve što će ti trebati u životu. Ta vjera će te spasiti u najgorim trenucima."

Starac je s tim riječima ustao i otišao, napuštajući kapelu. Deacon je još jednom pognuo glavu i razgovarao s Bogom, zahvalivši mu na nježnom podsjetniku da treba održati svoju vjeru snažnom. Ustajući, počeo je napuštati kapelicu, izašavši na jarko fluorescentna svjetla hodnika i odmah se sudarivši s nekim. Još uvijek ošamućen svjetlima, pomogao im je da ustanu s poda i žestoko se ispričao.

"Ne brini; nikad mi se ne moraš ispričavati."

Kad se odsjaj počeo povlačiti, a oči mu se prilagodile, mogao je vidjeti tko je to.Bila je to Nikki, djevojka od one večeri. Malo je pocrvenio, i dalje se pokušavao mucati ispričati. Nikki se samo nasmiješila i njemu i odmahnula glavom.

"Pa, što radiš ovdje. Mislio sam da te je Otis prilično dobro sredio."

Nikki je kimnula i krenule su dok je objašnjavala.

"Mama mi je ovdje na pregledu kod liječnika i moram je odvesti. Uvijek hodam uokolo i pozdravljam ljude koje poznajem dok ne dođe vrijeme za odlazak. Što radiš ovdje. Nisi se ozlijedio ili tako nešto jesi li?"

Nikki je osjetila vrlo stvarnu nelagodu pri pomisli da će on biti ozlijeđen. Pomogao je njoj, koja je bila netko koga nije ni poznavao, a ona nije željela da njezin spasitelj bude ozlijeđen. Istina, Otis je obavio većinu medicinskog posla, ali ona to nikad ne bi dobila bez Deacona. Osim toga, bio je sladak. I dalje je jako voljela njegovu boju, iako je bronca bila potamnjena blistavim svjetlima.

Deacon je odmahnuo glavom i stao, Nikki je napravila nekoliko koraka prije nego što je shvatila da je stao i okrenula se da ga pogleda. Duboko udahnuvši, ispričao joj je događaje s Otisom, a ona ga je zgrabila za ruku i počela vući niz hodnik prije nego što je stala.

"Ne znam u kojoj je sobi, požuri mi pokaži!"

"Nikki se smiri. On je na operaciji, koliko ja znam, ali Pappaw, JB i ova djevojka s kojom je Otis štogod su svi u čekaonici."

Nikki mu je skoro izvukla ruku iz duplje povlačeći ga niz hodnik. Dekeu je bilo drago što je čvrsto učvrstio nogu, opet ga je tako povukla da bi vjerojatno otišlo. Srećom, do čekaonice nije bilo daleko.

~ ~ ~ ~ ~ ~ ~ ~ ~ ~ ~ ~ ~ ~ ~ ~ ~ ~ ~ ~ ~

"Ti si san groznice. Sve ovo nije bio ništa drugo nego san groznice."

Halucinacija se nasmiješila Otisu i počela se smijati. Posegnuvši prema stolu i zgrabivši šalicu, dao je znak Otisu da sjedne. Budući da je bio oprezan, Otis je stavio štit uz bok i zabio dršku sjekire u zemlju tako da visi na njoj dok je sjedio. Nije ga bilo briga što je zbog toga izgledao kao da će svaki čas početi mahati, bio je sumnjičav.Borio se u ovom snu otkako je počeo; nije namjeravao sada spustiti oprez.

"Nisam dečko iz snova o groznici. A ta ti sjekira ne bi puno pomogla; mogao bih ti smrskati lubanju vršcima prstiju."

Otis se prilično nakostriješio, gotovo režeći i pokazujući zube. Ispljunuo je prve riječi koje su mu pale na pamet

"Hager je to vjerojatno pomislio. KAO i svako drugo stvorenje koje si poslao za mnom. Ali tko još stoji. Nitko od njih. Ja još stojim!"

Halucinacija koja sebe naziva Thor ponovno se nasmijala.

"Ti si ponosan dječak. To je sigurno. Sljedeći put kad se budeš ponosio što si jak i smrtonosan; sjeti se da te je netko zamalo ubio. Zbog toga si ovdje, boriš se da dokažeš da zaslužuješ živjeti."

Otis se namrštio na 'Boga'. Otpivši piće, spustio je šalicu natrag.

"Nisam kršćanin, ali ne možete biti pravi, jer svi kažu da je jedini Bog Jehova."

Thor je frknuo.

"Sada dosežeš. Kada bi svi rekli da možeš letjeti ako skočiš s mosta, bi li to bila istina?!?!?"

Otis se malo zavalio u sjedalu dok su se tamni oblaci počeli nadvijati sa zapada i grmljavina je tutnjala. Halucinacija je skočila na noge, njegova crvena kosa i brada su se nakostriješile i pucketale poput crvenih vilica munje.

"JA SAM THOR. GROMOVNIK. DONNAR. THORR. TORAN. PERUN. UKKO. HORGALLES. TISUĆE RAZLIČITIH IMENA ALI JEDAN BOG. JEDAN RATNIK KOJI JE UBIO VELIKE DIVOVE SAMO SVOJIM RUKAMA I ČEKIĆEM. MUŽ SIF, SIN ODINOTAC American teen digs, MODIJU Snažne igračke za xp THRUDU!"

Ogromni čekić pojavio se niotkuda, divovski osim kratke drške, i Thor je njime udario Teen prisilno jebanje tlo. Dok se tlo zapravo namreškalo, žena zlatne kose pojavila se u bljesku zelenog svjetla, noseći haljinu u dvije boje. Poput zrelog kukuruza naslojenog bojom zrele pšenice. Također je imala izraz lica kao da će nekome zabiti čvor u dupe.

"Thor. Smiri se, odmah ove sekunde. Kunem ti se. Ne mogu te ostaviti samog ni sat vremena, a da se zbog nečega ne naljutiš."

Thor je pokazao ukočenim i ljutitim prstom, koji je prilično pucketao od munje, na Otisa, koji je pokušavao sakriti podjednako užas i osmijeh, posebno zbog izraza lica prvog Halucinacija kad je stigao drugi. Thor je znao da je u nevolji.

"Sif, rekao mi je da nisam stvaran jer su samo taj prokleti Nazarećanin i njegov otac stvarni!"

"Smiri se moj muž. Smiri se."

Sif je zgrabila suprugovu ruku i spustila je na svoje lice, nježno trljajući obraz o nju. Thor je vidno omekšao, a zrak je izgubio svoj električni osjećaj, a zamračeno nebo ponovno je postalo svijetlo i sunčano. Nježno mu poljubivši ruku, Sif i Thor su se vratili do stola za kojim je Otis mirno sjedio, ne pomjerajući se osim na svom mjestu.

Thor je sjedio prvi, na svom dramatičnom sjedalu barbarskog poglavice, a Sif je sjeo na njegovu nogu.

"Evo dogovora, Otis. Moj muž i ja smo imali malu raspravu o tvojoj volji za životom i koliko bi mogućnost ljubavi s Ariel, ljubav koju osjećaš prema svojim prijateljima i drugima, i ljubav koju osjećaš prema svom djedu, dobro igrala koliko se borite. Osjetili smo te stvari u vašoj odlučnosti da živite, ali uglavnom se osjetila opća mržnja prema onome protiv koga ste se borili i želja za osvetom. Ljutnja i mržnja ne vladaju svijetom. Izgledaju tako. Ali ovim svijetom vlada ljubav, jer kad ljutnja i mržnja zakažu, snaga ljubavi pokreće svijet."

Prekinula je govor dok je pila piće. Otis ju je pogledao ne vjerujući. Znao je po čemu vlada svijet. Snaga nečije ruke i srca, i koliko daleko ste bili spremni ići da dobijete ono što želite u životu. Gledajući Thora, zakoluta očima, nije mogao a da ne povjeruje da Gromovnik vjeruje isto što i on. Otis je ponovno skrenuo pozornost na Sif kad je spustila šalicu i ponovno počela govoriti.

"Nećeš se sjećati ničega od ovoga, osim u svojoj podsvijesti, kao malog glasa koji nudi savjete kada donosiš izbor iz sadašnjeg.Moj muž će također ponuditi da u nju usadi neke svoje odabrane riječi mudrosti, a također će nuditi i savjete. Sad, ima li pitanja prije nego te vratimo na Midgard?"

Otis je pogledao između njih. Ako nisu bili groznični san, možda su bili stvarni. Nije znao. Otis nikada nije stvarno vjerovao ni u što, ni u što stvarno osim u sebe i snagu svoje ruke. Ionako nije namjeravao početi vjerovati ni u što osim te dvije stvari. Možda je sada vani nešto veće od njega, ali nije namjeravao ovisiti o njima. Osvrnuvši se na njih, odmahnuo je glavom.

Thor je kimnuo i pružio ruku naprijed, stavio ruku na Otisova prsa, a onda se njegov svijet srušio kao da ga je grom pogodio. To se, istina, i dogodilo.

~ ~ ~ ~ ~ ~ ~ ~ ~ ~ ~ ~ ~ ~ ~ ~ ~ ~ ~ ~ ~

"ČISTO!"

Medicinske sestre i liječnik zabrinuto su gledali u ekrane. Neposredno prije nego što su opet otišli šokirati Otisa, zaslon je zasvijetlio jednim treptajem. Zatim još jedan, i još jedan, sve dok se plitki otkucaji srca nisu ustalili na monitoru i postajali jači sa svakom sekundom. Tada su čuli izdajničke znakove pacijenta koji pokušava disati sam, umjesto da mu aparat pomaže. Doktor je pognuo glavu, zahvaljujući svemu što je bilo vani na tome.

Završetak operacije trajao im je gotovo dva sata. Naposljetku, pacijent je zašiven i zavijen, a arterija koja je curila ovaj put je čvrsto pričvršćena. Dok su ga vozili u njegovu sobu, ponovno su prošli kraj čekaonice puna nade i uplašenih lica, uz dodatak jednog.

JB se probudio i tiho je razgovarao s Pappawom dok je Ariel spavala, samo da bi se ona probudila zbog neudobne stolice na kojoj je spavala. Deacon i Nikki stigli su ranije, samo su čekali, oboje nervozno čavrljajući jedno s drugim i čekajući. Nikki je razgovarala s medicinskom sestrom koju je poznavala, a koja je njezinoj majci rekla što se događa. Budući da je poznavala i Otisa, krenula je čim joj je termin završio.

Dok su nosila prolazila pokraj njih, liječnik je izašao kroz vrata i krenuo prema grupi. Gledajući lica puna iščekivanja, nije mogao a da se umorno ne nasmiješi.

"Učinili smo sve što smo mogli, osim sudbine, on će uspjeti."

Pappaw je zgrabio doktora u medvjeđi zagrljaj, a zatim ga pustio, zgrabivši i JB-ja i Ariel u sličan zagrljaj. Zatim je mahnuo Deaconu i Nikki i uključio ih u svoj snažan zagrljaj. Nitko nije komentirao starčeve suze, više od njih je također imalo suze u očima. Okrenuvši se liječniku, Ariel je postavila pitanje koje joj je najviše pamtilo.

"Kada ga možemo vidjeti?"

"Savjetovao bih da se Učiteljica zrelih godina i čarapa noću odmori. Ne znamo ni kada će se probuditi, a kamoli kada će moći razgovarati s posjetiteljima."

Ariel je kimnula. Razgovarala je sa svima, a budući da su konačno znali da im je prijatelj na sigurnom, imali su posla. Očajnički su joj trebali tuš i prava hrana. JB je morao otići provjeriti kod ljudi. Pappaw je trebao otići kući i spavati u vlastitom krevetu. Jedini koji nije imao što raditi bio je Deacon, pa se ponudio da ostane i zove ljude ako se nešto dogodi.

Prije nego što su svi otišli, Pappaw je svakome od njih zahvalio što je tu. Želio je da svi znaju da su dobrodošli u njegovu domu kad god žele, sve dok nisu u bijegu. Posljednjim mahanjem, JB i Pappaw otišli su do njegovog kamioneta jer je JB-ju trebao prijevoz kući. Ariel je svima mahnula za pozdrav, zatim je ušla u svoj auto Igre za frizure za djevojčice počela se voziti kući. Deacon se smjestio u krutu bolničku stolicu dok je čekao.

"Dakle, kada ste se ti i Otis upoznali?"

Deke je pogledao Nikki. Nježno se nasmiješio, prisjećajući se prošlosti s mladićem koji je bio gotovo isti kao osoba kakva je sada. Najveća razlika je u tome što je mlada verzija vjerovala da nikada ne može umrijeti, a stariji Deacon je jako dobro znao koliko će mu Smrt uvijek biti blizu.Gledajući u tu daleku prošlost, Deacon je postupno počeo pričati vlastitu priču o tome kako je upoznao Otisa i JB-ja i našao braću koja su mu bila bliža nego što bi ih bilo koja krvna veza mogla učiniti.

"Da vidimo. Imao sam oko 14 ili 15 godina. Ja sam godinu dana stariji od njih oboje, ali imali smo iste razrede jer sam bio zadržan zbog neopravdanih izostanaka. Ako niste primijetili, koža mi je malo mračnija glumačka postava od većine ovdje. Moj je otac bio iz New Yorka; njegovi su roditelji odlučili da ne žele da im Besplatni tinejdžer i odrasta u gradu. Moj djed je dobio posao ovdje dolje, sve spakirao i preselio dolje. Mislim da moj djed nije shvaćao da južnjački grad nije dobra ideja za život bilo koga tamnoputog. Galerije zrelih najlona, bili su iz Grčke i živjeli su od golih stijena da bi se preselili u Ameriku na prvom mjestu, jednako bi se trudili da uspiju u Americi.

U svakom slučaju, tata upoznaje djevojku. Djevojčica zatrudni u završnoj godini škole, djevojčica postaje mama. Koje vode do Romana, zatim do Đakona pa do Petra i Pavla. Moja majka je bila religiozna, pa smo svi dobili vjerska imena. Kad sam bio mlad, mama, Peter i Paul poginuli su u prometnoj nesreći."

Deacon je zastao na trenutak kad je Nikki ispustila neke zvukove utjehe, ali on je samo odmahnuo glavom i rekao da su na boljem mjestu, a zatim nastavio.

"I tako, to se dogodilo. Počela sam ići kod savjetnika za tugu u školi. Radili smo grupnu terapiju jednom tjedno, a Otis je bio dio toga. Upravo je izgubio oca. Jednostavno smo se nekako zbližili. mama je pobjegla, a njegov otac je bio mrtav, moj tata uopće nije bio otac čak ni kad je bio trijezan, a mama je bila mrtva. I kao što znate, kad dobijete Otisa, nemate izbora nego dobiti JB. Nisam mu se mnogo sviđao. Bila sam previše mračna za njega. Njegov tata ga je naučio da nisam dobra, ali nakon nekog vremena shvatio je da nisam moje boje kože, moja boja je dio mene Dakle, to je osnovna priča.Kad sam napunio 18 prije otprilike 3 godine otišao sam u vojsku i otišao u Afganistan i tamo sam izgubio nogu. Sada sam se vratio kući, a nisam bio ovdje četiri dana prije nego što je moj najbolji prijatelj iz djetinjstva skoro ubijen."

Nikki je na trenutak zurila u Deacona.

"Pa, moram reći, Deacon, da mislim da ti je boja kože prekrasna. Poput je polirane bronce. I izgubio si nogu?"